Prema statistikama, Bosna i Hercegovina je u posljednje skoro dvije decenije pri samom vrhu svjetskih statistika po količini proizvodnje korupcije, koja je metastazirala u sve pore društva. Unatoč tome što je javni diskurs zagušen deklarativnim zalaganjem političkih aktera i donosioca odluka da je došlo vrijeme za konačni obračun s ovim problemom, iz stanja društva je razvidno da se malo ili ništa po tom pitanju nije pomjerilo s mrtve tačke. 

Potpuno je jasno da isključivo holistički pristup i sveobuhvatno sagledavanje svih stubova korupcije – prevencije, detekcije i represije – može dovesti do raspetljavanja Gordijevog čvora koruptivnih radnji u BiH. Stoga je Centar za odgovornu demokratiju Luna prije dvije godine, tačnije polovinom 2011. godine, pokrenuo Inicijativu za zaštitu uzbunjivača, što je kolokvijalni naziv za lica koja prijavljuju korupciju unutar svojih radnih sredina, izveden iz engleskog izraza „whistleblower“, onaj koji puše u zviždaljku. Unutar spomenuta tri stuba korupcije, uzbunjivači igraju nenadoknadivu ulogu u srednjem stubu detekcije. Prema podacima svjetske Agencije za istraživanje prevara (A.C.F.E.), u 2012. godini od svih ukupno otkrivenih slučajeva korupcije u Evropi, za čak 43% su bili zaslužni Uzbunjivači. Usporedbe radi, u istom istraživanju je navedeno da policija, kao skupi državni aparat, otkriva svega 3%. 

No ipak, unatoč ovim impresivnim činjenicama, uzbunjivači za svoj doprinos u borbi protiv korupcije ne bivaju nagrađeni kao što je to slučaj u, recimo, Sjedinjenim državama. Čak naprotiv: u pravilu, lica koja prijave korupciju su sankcionisana za svoj čin i, nakon što polože moralni ispit u javnom interesu, za uzvrat doživljavaju, često brutalnu, odmazdu poslodavca, koja najčešće kulminira štetnim kadrovskim mjerama i otkazom Ugovora o radu. Iako zakoni BiH koji su trenutno na snazi obavezuju uposlene da korupciju koju primijete na radnom mjestu prijave, jer će se u suprotnom smatrati jednako odgovornim kao i lica koja istu tu korupciju organizuje, ne nude legislativnu protutežu koja bi prijavljivače korupcije potom i zaštitila od odmazde koja neminovno uslijedi. 

Upravo stoga je Centar za odgovornu demokratiju preuzeo zadatak i obavezu da svim alatima raspoloživim civilnom sektoru pokrene dijalog sa donosiocima odluka da se u zakonske okvire uvede pojam uzbunjivača i uzbunjivanja, te da im se osigura primjerena zaštitu. 

Meritum zakona se, u svojoj srži, odnosi na obrnuti proces dokazivanja. Naime, u trenutku kada lice koje prijavi korupciju i dobije od nadležnog organa status uzbunjivača, a potom se suoči sa štetnim kadrovskim mjerama poput resistematizacije radnog mjesta, što je najčešći korak poslodavca, koja za terminalni cilj ima otpuštanje radnika, na poslodavcu je – a ne na radniku, kao što je to bio slučaj do sada – da dokaže da je ta resistematizacija bila nužna zbog toka poslovanja. U slučaju da se ustanovi da je poslodavac štetnu kadrovsku mjeru nanio iz malicioznih pobuda i kao odmazdu, prema nacrtu modela Zakona će biti propisane najviše moguće novčane kazne, ali i krivična odgovornost odgovornih lica. 

U Centru za odgovornu demokratiju drže da će donošenjem ovog Zakona i njegovim ispravnom implementacijom biti riješen prvi korak u stvarnoj borbi protiv korupcije i da je ovo prilika političarima da na djelu pokažu volju i namjeru da se bore protiv korupcije.