Povodom Međunarodnog dana borbe protiv korupcije, konačno možemo reći da je Bosna i Hercegovina postigla značajan napredak u borbi protiv korupcije. Strateški antikorupcijski dokumenti su usvojeni na svim nivoima vlasti. Uvedene su sve potrebne procedure za prevenciju korupcije. Zaposleni u institucijama, kao i svi bh. građani, ohrabreni su da prijavljuju korupciju jer su zakonima zaštićeni i svjesni su koliki je to problem za naše društvo. Zaustavljen je trend zapošljavanja po rodbinskim, partijskim i poslovnim vezama. Javne nabavke su transparentne, što je značajno smanjilo korupciju u ovoj oblasti. Zbog toga danas imamo desetine hiljada novih radnih mjesta, stotine novih kilometara autoputa, a mladi odlaze iz BiH samo kako bi usavršili svoja znanja i vratili se da rade ili u realnom sektoru ili na odgovornim funkcijama u javnim institucijama, gdje se prvenstveno gleda koliko ko zna, a ne čiji je sin/kćer, ili da li je platio/platila svoje radno mjesto. Ove rezultate sa ponosom objavljujemo na Međunarodni dan borbe protiv korupcije - 09. decembar. Nažalost, godina objavljivanja ovakvog izvještaja nije 2017. A, kako sada stvari stoje neće biti ni 2018. Jer, institucije u Bosni i Hercegovini rade vrlo malo, ili nimalo, na borbi protiv korupcije. Ne zato što ne znaju šta i kako treba raditi, nego zbog toga što to ne žele političke elite koje vode ovu zemlju.

Oni, jednostavno, to ne žele. Jer, da žele, danas Darinko Mihaljević ne bi bio ministar unutarnjih poslova u Vladi Hercegbosanske županije, nakon što je i sam priznao da je lažirao podatke o svom materijalnom statusu kako bi svojim potomcima obezbijedio stipendije u Republici Hrvatskoj, na osnovu statusa “socijalno ugroženih studenata”; bez obzira što on i njegova supruga imaju prihode koji značajno nadmašuju minimum potreban za ostvarivanje tog prava. O tom slučaju javnost je obavještena, kako u BiH, tako i u Hrvatskoj. U susjedstvu je pokrenuta i istraga o ovom slučaju, ali čelnicima HDZ BiH to nije dovoljno da sankcioniraju njegovu moralnu i krivičnu odgovornost. On je još uvijek ministar unutarnjih poslova u Vladi HB županije.

Ni HDZ-ovim koalicijskim partnerima - Stranci demokratske akcije ne smetaju kadrovi skloni korupciji i prevarama. Ni oni nisu smatrali da je potrebno sankcionisati ili smijeniti Nudžeima Džihanića, aktuelnog ministra finansija u vladi Bosanskopodrinjskog kantona, iako je priznao kako je falsificirao diplomu Ekonomskog fakulteta u Sarajevu. „Nudžeim Džihanić je priznao krivicu, postigao je nagodbu sa postupajućim tužiocem i izrečena mu je uslovna osuda“, ali to, prema standardima vladajuće SDA ne znači da on ne može biti ministar u kantonalnoj vladi. Šteta talenta, da je lažirao doktorat, možda bi bio ministar u Vijeću ministara, ili direktor Kliničkog centra.
Ili možda načelnik općine. Kao, na primjer, Miroslav Mićo Kraljević, aktuelni načelnik općine Vlasenica, koji je priznao da je u jesen 2010. godine učestvovao u otmici Laze Vidakovića, odbornika “Naše stranke” u Skupštini opštine Osmaci. Sklopio je sporazum o priznanju krivice sa Okružnim tužilaštvom u Banjaluci i uslovno je kažnjen sa 4.000 KM. Tada je bio narodni poslanik SNSD-a, u Narodnoj skupštini Republike Srpske, a sada je SNSD-ov načelnik u Općini Vlasenica, a odnedavno i optuženi za ratne zločine počinjene na prostoru ove općine.

Danima bismo mogli iznostiti ovakve primjere koji pokazuju da političke stranke ne sankcionišu svoje kadrove koji su osuđeni za korupciju i kriminal, a da ne govorimo o osumnjičenima ili o onima za koje javnost zna da im bogatstvo nije proporcionalno njihovim primanjima u javnoj službi. Kakvu poruku u javnost šalju političke stranke koje bi trebale da organiziraju i pokrenu aktivnosti u borbi protiv korupcije? Možemo li, onda, očekivati da će oni usvojiti zakone i procedure koji će prevenirati korupciju? Iskreno, teško je u to povjerovati. Jer oni NISU ZAINTERESIRANI da se bore protiv korupcije. To se čak može i matematički dokazati. Na jednoj od konferencija organizacije GRECO – Grupa država protiv korupcije Savjeta Evrope, jasno je naznačeno da se borba protiv korupcije svake zemlje može mjeriti količinom sredstava koju ta država ulaže u borbu protiv korupcije. Iz dosadašnjeg iskustva i pregledom planova budžeta za 2018, vidi se koliko političari, na svim nivoima vlasti u BiH, zaista žele da investiraju u antikorupcijske aktivnosti. Od skoro 15 milijardi konvertibilnih maraka, koliko iznose godišnji budžeti na svim nivoima vlasti u BiH, za borbu protiv korupcije planirano je milion i po maraka. Dakle, za borbu protiv korupcije izdvojit će se 0,01 PROMIL. Pa, samo u jednoj od aktuelnih malverzacija sa tenderima na gradnji autoputa, planirano je da se javni budžet ošteti za DVADESET PUTA veći iznos. Kada jednoga dana neko bude izračunao koliko naši političari potroše na reprezentacije i političke dogovore po restoranima i kafanama, utvrdit će se da iznos planiran za borbu protiv korupcije ne bi pokrio ni njihov bakšiš konobarima. I, da ne bude zabune, u ovih milion i po KM, uračunato je finansiranje APIK-a i jedinog polurofesionaliziranog antikorupcijskog tima u državi, u Kantonu Sarajevo.

Postoje i druge metode borbe protiv korupcije, kao sankicionisanje korumpiranih, na primjer. Mada su tu još mizerniji rezultati. Prema podacima VSTV-a, za posljednjih sedam godina podignute su 84 optužnice protiv nosilaca zakonodavne vlasti, izvršne vlasti i nosilaca javnih ovlaštenja. Od tog broja, sankcionirano je njih 38, sa svega 6 zatvorskih kazni, ostale su ili uslovne ili novčane. Nijedna značajnija korupcijska afera posljednjih godina nije pokrenuta. Dugo najavljivana afera Pandorina kutija, koja je, prema navodima tužilaca, procijenjena na dvije milijarde maraka štete, sa preko pedeset osumnjičenih visokorangiranih političara i javnih službenika, okončana je smiješnim tužbama prema Kemalu Čauševiću i Anesu Sadikoviću. A velike su šanse da ni od toga ne bude ništa. Nakon smjene glavnog tužioca Gorana Salihovića, utvrđeno je da su obustavljene desetine istraga protiv najviših političkih funkcionera u BiH, prije nego što su i pokrenute. Iako su javnosti prezentirani dokazi jasno ukazali na povezanost vodećih političara sa kriminalom i korupcijom, to bh.pravosuđu nije bilo dovoljno da ih procesuiraju.

Poznato je da ako nešto želiš uraditi onda nađeš način da to i učiniš, a ako ne želiš, onda ima hiljadu i jedan razlog da to izbjegneš. Razlozi koji dolaze iz pravosuđa, kreću se od nedovoljno sredstava, preko nedovoljno ljudi do, vjerovali ili ne: “nedovoljno političke volje”.

Sve u svemu, malo je onih koji u ovoj državi zaista žele da se bore protiv korupcije. Uglavnom su to nevladine organizacije i međunarodni predstavnici. Članice ACCOUNT-a prezentirale su protekle godine brojne rezultate istraživanja koji govore da nam javne nabavke nisu transparetne, da se planovi javnih navavki ne objavljuju, da institucije nemaju pravilnike o zapošljvanju, a ako imaju da su diskriminatorski i podložni korupciji, pomažemo institucijama da izrade strateške antikorupcijske dokumente, planove integriteta, pomogli smo usvajanje Zakona o zaštiti prijavitelja korupcije u RS, a mala grupa hrabrih medija prezentirala je stotine istraživačkih priča i video dokuemnata o korupciji i kriminalu. Svakodnevno nudimo prijedloge rješenja za svaku uočenu nepravilnost. Jer, jedino još mi vjerujemo da ona ironija sa početka, zaista može biti stvarnost u Bosni i Hercegovini. Jednoga dana.