Korupcija bi mogla biti kobna, mogla bi srušiti partiju i cijelu državu! Da je, recimo, ovako sročena vijest stigla iz Kube ili Venecuele, bila bi dočekana tek kao još jedno upozorenje o razornoj štetnosti korupcije, o čemu se širom svijeta piše i raspravlja svakodnevno.

Međutim, navedeni alarm stiže iz komunističke Kine, jedne od najmoćnijih zemalja današnjeg svijeta, a izrekao ga je Hu Jintao, prvi čovjek države i partije, u svom govoru kojim je 8. novembra otvorio 18. kongres KP Kine. Naglasivši da korupcija "veoma brine narod", Hu je borbu protiv nje označio kao glavno političko pitanje. Bolji poznavaoci kineskih prilika tvrde da je korupcija duboko ukorijenjena u kinesko društvo i pored čestih, nemilosrdnih obračuna s korumpiranim kadrovima. Ako korupcija nagriza jednu tako veliku zemlju, prijeteći da razori cijeli jedan gigantski sistem, nije čudo što je mala, institucionalno krhka, ratom podijeljena Bosna i Hercegovina postala evropski šampion u toj mafijaškoj disciplini.

U zemlji u kojoj živimo, čijim građanima ni sedamnaest mirnodopskih godina nije bilo dovoljno da politički i civilizacijski odrastu, korupcija je zahvatila sve slojeve društva. Korumpirani su radnici i studenti, ljekari i univerzitetski profesori, saobraćajci, policijski inspektori i komesari, tužioci, sudije i zatvorski čuvari, tajkuni, direktori javnih preduzeća, ministri i premijeri. Ne svi, ali mnogi jesu. Odvratno je kad ljekar prima mito iako zna da je njegov pacijent smrtno bolestan; ili kad svojim potpisom živog čovjeka proglašava mrtvim samo zato da se ovaj ne bi mogao vratiti u svoju kuću, koju mu je neki prevarant uzurpirao. Jer, ako si, recimo, Bošnjak iz Bijeljine, a neki tamošnji korumpirani doktor proglasi te mrtvim, bijeljinski srpski sud neće potvrditi da si živ. Jadno je kad direktor Razvojne banke, zadužene za ono što joj samo ime kaže, postaje tako izdašan prema jednom od najmoćnijih tajkuna ili kad udovoljava željama svojih stranačkih šefova. Bijedno je kad policijski inspektori i policijski komesari šuruju sa prononsiranim kriminalcima i vođama narko-mafije. Naravno, kao i u svim drugim zemljama, i u Bosni se kapitalci među tim štetočinama nalaze u strukturama vlasti.

I dok entitetske vlade i Vijeće ministara panično skupljaju mrvice ušteda od nekoliko stotina hiljada do nekoliko miliona KM, dotle korupcija odnosi pare lopatama. Prema nalazima Udruženja građana Tender, samo na poslovima javnih nabavki korupcija u privatne džepove strpa godišnje više od 700 miliona KM. Prema tumačenju stručnjaka za jezik, korupcija izvorno znači "slom morala", neku vrstu "totalnog sloma". Veliki srpski pisac Borislav Pekić ("Godine koje su pojeli skakavci") ovako je pisao o korupciji: "U ovoj zemlji se fenomenalno krade! Svi smo mi korumpirani na razne načine. I sada se to ispraviti može jedino što će se stvoriti veoma strogi puritanski zakoni koji će u red dovesti državne funkcionere i narodne predstavnike. Hoću da kažem da nije problem u tome da sada jurimo zanatlije, nego one koji nas predstavljaju u parlamentu, one koji imaju najviše prilike i mogućnosti da putem svoje moći daleko više ukradu."

Ali, kako takve otkriti? Kolumnista čiji su mentalni senzori osjetljivi na svaki agresivni nacionalizam, ne treba se truditi da otkrije nekog šovinistu, jer se takav u svakoj prilici trudi da sam ispolji svoj šovinistički identitet. Međutim, otkriti lopova među političarima na visokim funkcijama nije nimalo lako, jer na putu do njegovog lopovskog lika ima bar desetak strogo kontrolisanih punktova. Istraživačko novinarstvo ima u tome veliku ulogu. Iako su ovdašnji mediji podijeljeni po crti etničke, ideološke i korporacijske razjedinjenosti – što u skrivanju korupcije ide na ruku vladajućim etničkim oligarhijama – ipak su neki od njih objelodanili na desetine različitih afera u koje su umiješani pripadnici političke elite, debelo podmićeni za svoje prljave usluge. Uprkos tome, ti ljudi su prošli bez ikakvih posljedica. One najeksponiranije među njima sud je odreda sve oslobodio. Poređenja radi, u Njemačkoj je ovog ljeta tražena ostavka jednog ministra zato što je iz Afganistana donio tepih vrijedan 1.400 dolara, a nije platio porez. 

Ne može se reći da se u Bosni i Hercegovini ne govori, ne piše i ne raspravlja o korupciji, ali to samo po sebi ne daje rezultat. Mnogi viču "Drž'te lopova". A lopov je uvijek neko iz neprijateljskog političkog, poslovnog ili medijskog tabora. Ono što je za jedne kriminal prvoga reda, koji zahtijeva brzo suđenje i višegodišnju robiju, za druge je dušmanska laž i zavjera, takođe dostojna zaslužene kazne. Istovremeno, sve jeste i sve nije. A zapravo je riječ o tome da su korupcija i organizovani kriminal, baš kao i nacionalizam, ugrađeni u sam sistem. Sistem se njima hrani i na njima opstoji. Vladajuće etničke oligarhije, oslonjene na famozni dejtonski Ustav, svjesno su uspostavile takav političko-pravni okvir koji omogućava organizovanu pljačku države. Ne radi se tu, metaforički rečeno, o Rossellinijevim kradljivcima bicikla, već o kradljivcima budućnosti. Koja je zapravo već pokradena. 

Nije stvar politike da se miješa u poslove pravosuđa, niti je stvar medija da presuđuju umjesto sudova. Ali, kad Federalna vlada obznani da Federalno tužilaštvo u 2011. godini nije podiglo nijednu optužnicu zbog korupcije i organizovanog kriminala, gnjev javnosti i medija je opravdan. Kad se Željko Komšić neposredno nakon oktobarskih izbora razišao sa Lagumdžijom i SDP-om, izjavio je, ne bez srdžbe, da se "niko živ u ovoj zemlji" ne odupire snažno korupciji, posebno ne političke stranke. One ne stoje iza policije i pravosuđa. U tome grmu leži zec. Zato će stvari još zadugo ostati iste, pa ostavite svaku nadu vi koji čekate da se neki naš Sanader s lisicama na rukama pojavi pred Sudom BiH. Baš kao što ni ova kolumna neće ništa i nikoga promijeniti. Ali ako ništa drugo – zapisano ostaje.

(Oslobođenje)